|
Često se mogla čuti primjedba da se sudeći po snimcima većine jugoslavenskih fotografa jedva može dobiti odgovarajuća slika načina života kakav se odvija u ovim prostorima. Pretjerana estetizacija, svjesno izbjegavanje sučeljavanja s kriznom realnošću ili, pak, nemoć uočavanja gorućih simptoma navode se kao razlozi takvog stanja. Istina, s vremena na vrijeme, javljali su se pojedinci i manje skupine koji su znali iznijeti na vidjelo neke momente te realnosti, ali više od fragmenata teško se postizalo. Uostalom – važi kao opravdanje – slika svijeta danas i ne može biti drugo nego slika sačinjena od samih pojedinačnih čestica. No, da uvijek ne mora biti baš tako, pokazala je nedavno izložba Ivana Posavca u CEFFT-u, Galeriji grada Zagreba. Evo, najzad, jednog fotografa iz čijih snimaka kao da struji život kakav možemo prepoznati u vlastitoj okolini, a ujedno fotografa dovoljno kultiviranog i profesionalnog da mu snimci nikad nisu naprosto anegdote, nego vizualni zapisi koji vode računa o cjelini jednog autorskog «pogleda na svijet».
|
|
Boris Cvjetanović, autor rođen u Zagrebu 1953., zacijelo jedna od najosebujnijih pojava u hrvatskoj fotografiji posljednjeg desetljeća, stjecajem okolnosti u javnosti je zasad poznatiji po svom dijelu opusa koji bi se općenito mogao opisati kao miran, spokojan i na kraju krajeva - čemu izbjegavati riječ - lijep. Radi se naime o ciklusu za koji sam autor tvrdi da je stvoren u dokolici i još uvijek otvoren, ciklusu, koji se pojavljuje već s obzirom na vrijeme kada je nastao pod nazivima Ljetovanje, Prizori bez značaja ili pod samozatajnim nazivom: Fotografirano.
|
Tekst Leonide Kovač o radu Ane Opalić
She began at this time to describe landscape as if anything she saw was a natural phenomenon, a thing existent in itself, and she found it, this excercise, very interesting and it finally led her to the later series of Operas and Plays. I am trying to be as commonplace as I can be, she used to say to me. And then sometimes a little worried, it is not too commonplace.
Gertrude Stein, The Autobiography of Alice B. Toklas
Recentnu video-instalaciju naslovljenu Ne vidim, a koja se sastoji od šest video-fotografija, točnije od šest šestominutnih video sekvenci gdje statična kamera bilježi identični kadar, Ana Opalić priključuje seriji fotografskih autoportreta koje snima od 1994. godine do danas. Površnim bi se promatranjem moglo zaključiti da se radi o reprezentaciji pejzaža, no kako definirati vrstu kadra koji nam je predočen, kao close-up ili total; ni jedno ni drugo; ili oboje ujedno?
|
Marina Viculin o seriji Foto studio City Borisa Cvjetanovića
Boris mi je pričao o pripovjedačima, a on je sam najveći pripovjedač. Pričao mi je o pripovjedačima nematerijalnih kultura. O onima koji čuvaju priče stare tisućama godina. Pričao mi je dok smo gledali fotografije australijske pješčane obale što gleda prema kraju svijeta. Stajao je na mjestu gdje se spajaju Indijski i Tihi ocean i gdje su aboriđinski pripovjedači stajali tisućljećima prije njega. Otvoreni prostor, ocean iza kojeg je samo Antartika...
- I to se osjeti, ta otvorenost prostora?
Gledam ga i shvaćam da sam zapletena, sretno ulovljena u pričama. Pričom me izvukao iz ambijenta ružičasto ružnog kafića i odveo na mjesta čija prolaznost djeluje omamljujuće: 'Foto studio City'. Kao u svakoj dobroj sentimentalnoj priči, spušta se mrak ...
|
|
Medijatizirano putovanje kao transcendencija 'neposrednih datosti svijesti' i naivne art-fenomenologije 'stvarnosti'
Đukić versus Altamira and On Kawara
Ukoliko je stvarnost stvarna, utoliko je stvarno i njeno medijsko prelamanje/posredovanje. Kvaliteta medijske slike stvarnosti jest u jačanju svijesti o nužnosti transcendiranja framea realističke ideologije. Ta kvaliteta posebice dolazi k sebi i do akribijski izdiferenciranog/razrađenog/arhivski sistematiziranog iskaza u fotografsko-novomedijskoj yoga praksi hrvatskog transmedijskog art-putnika Sandra Đukića. I to 'kroz' 15-godišnje razdoblje (1989. - 2004.): Dovoljno snimljenog vremena/prostora za jednu malu autorski koncipiranu retrospekciju/re-prezentaciju u monumentalnom postavu BIBLIOTEKE / ARHIVE.
|
Sandra Križić Roban o seriji Neplodna tla Sandre Vitaljić
Zemlja u Ključu Brdovečkom smeđa je i rahla, na površini pomiješana s okruglim sivim i bijelim kamenjem. Na prvi pogled, ili ako fotografiju promatramo izdaleka, izgleda poput preorana polja na kojem su ostali nepokupljeni plodovi. U trenutku snimanja Sandra Vitaljić zastala je sasvim mirna na rubu polja, pogleda usmjerena u ono što se nalazi neposredno ispred nje. Nikakav dodatni detalj ne prodire u prizor, ništa ga ne određuje niti opisuje, tek jedna travka uz sam donji rub naslućuje uobičajene promjene koje se odvijaju zavisno od godišnjeg doba. Drugi snimak iz istoga mjesta posve je drugačiji. Gustišem u koji je zašla dominira raznovrsno raslinje, isprepletene vitice raščupanih stožastih, šatorastih "konstrukcija" koje je stvorila priroda. Osjeća se autoričina nedoumica kuda krenuti, neizvjesnost u pronalaženju izlaza s tog mjesta.
Prostori. Prostori povijesti, mitova, narativni, svakodnevni prostori; mjesta u koja su se upili tragovi, na kojima tragamo za mogućim, naslijeđenim, zapamćenim ili prepričanim identitetima, nesigurni u ono na što nailazimo.
|
|
Kada sam započela ovaj tekst – kao i uvijek laganim prečitavanjima nekih prethodnih – shvatila sam da pišući o fotografijama autora koji me zanimaju gotovo uvijek pišem o načinu na koji oni fotografijom bilježe vrijeme.
Trenutno mi se čini da nijedan drugi oblik – čak ni film – ne bilježi s tolikom sofisticiranošću doživljaj ili, ako hoćete, problem vremena – kao fotografija. Opčinila me ideja da način proizvodnje slike pruža prostor za bilježenje te dimenzije – koja mi se često čini sasvim osobna ili, bolje rečeno, vrlo važna dimenzija unutarnje slike svakoga od nas. No, pitanje je kako to zabilježiti?
|
|
Ne znam što su drugi zaključili o polaroidima, ali ja ih pamtim kao rupe. Polaroidi na neočekivan način ne bilježe vizualnu situaciju već samo progoreno vrijeme. Ovo sad zvuči vrlo literarno, iako to nije htjelo biti. Htjela sam samo napraviti bilješku da ne zaboravim. A nije mi jednostavno zapisati kako sam uočila što to na polaroidima ne vidim, zapisati sjećanje na ono što sam vidjela da ne vidim i zabilježiti način kako sam to vidjela.
Muči me oblik zapisivanja. I Igora Kuduza je ulovio medij. Ulovio ga je polaroid. Nema tu pomoći, da bi bilo arta moraš se dati uloviti. O onima koji se nisu htjeli uloviti ne znamo ništa pa čak ni to da se nisu dali uloviti.
|
|
