|
Moja je prva asocijacija film Dim gdje on svakoga jutra snima isti ugao ulice. Desetljećima! To je zato jer se čovjek lakše i brže sjeća priča iz filmova nego iz života zato jer su već pročišćene, strukturirane, pripremljene za pamćenje. Zato se često i lakše sjećamo fotografija nekih događaja, bez obzira što smo im prisustvovali, nego samoga događaja. Ponavljano snimanje istoga mjesta, što obično implicira i isti kadar, je svakako bilježenje protjecanja vremena, neka meditativna aktivnost, potvrđivanje vlastite prisutnosti u svijetu, ali što još?
Kolbas snima livadu pred prozorom novozagrebačkog stana. Staze i cestica se križaju tako da čine možda neki znak dječaka koji trči. Barem onako kako to crtaju djevojčice. Promatranje, snimanje, ponavljane familijarizira nas s pejzažom i on postaje dobra podloga za otčitavanja nekih drugih događanja. Istinski nove stvari možemo primijetiti samo u potpuno poznatom okruženju. Komadić urbanog krajolika Silvestar Kolbas učestalim fotografiranjem posvaja. Taj je krajolik postao vrlo osoban već kadrom zadanim pogledom kroz prozor, prozor stana u kojem je živio dok je snimao ovu seriju fotografija.
|
Marina Viculin
Tekst Sandre Križić Roban gust je i protočan poput najboljih fotografija. Iznoseći znatnu količinu slabo poznatih činjenica, od kojih je mnoge i sama istražila, ona ni u jednom trenu ne gubi osoban odnos prema materijalu o kojem piše. To tekst čini zamamno sočnim i lakim za čitanje bez obzira na ugođenost i predznanje čitača.
Naime, čitanje se uvijek odvija po linijama emocionalnih događanja koji pripadaju podjednako intelektualnoj koliko i socijalnoj sferi. Autorica vrlo jasno poima da nam se istinski doživljaj teksta može dogoditi samo unutar mreže podraženih osjeta i osobnih sjećanja za koja ne možemo sasvim točno reći gdje smo ih stekli. Stoga kroz cijelu svoju studiju Sandra ljekarnički pažljivo usklađuje precizno odmjerene udjele doživljaja i spoznaje. Spretnošću dobrog alpiniste u nekoliko vještih odraza spušta nas u samu jezgru vlastitog doživljaja. A mi se, umireni deskriptivnim obličjem ljuske koju čini događaj i zaštićeni njezinim naizgled očiglednim objašnjenjima, bez zadrške prepuštamo opisanim osjetilnim avanturama. I padamo u zečju rupu odraženih pogleda!
|
Marija Stipišić Vuković o radu Rina Efendića
Rino Efendić je fotograf koji rijetko, ali vrlo promišljeno i selektivno izlaže svoje fotografije. Osim radova iz ciklusa crno-bijelih fotografija pod nazivom „Iza“, nastalog sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, na recentnoj izložbi u Galeriji umjetnina izložena su i novija ostvarenja crno-bijelih fotografija, kao i fotografija u boji. U ovakvom odabiru stariji radovi funkcioniraju kao referentna mjesta koja svjedoče kontinuitet i konzistentnost sadržaja i metoda, izdvajajući Rina kao snažnu umjetničku osobnost iza čijih se postupaka probija autentična misao. Riječ je o autoru koji njeguje jedan sasvim osobni likovni jezik prepoznatljivog koncepta, po strani od dominantnih umjetničkih strujanja, koji se razvija više unutar samoga sebe, nego u dijalogu sa suvremenim kretanjima.
|
|
Često se mogla čuti primjedba da se sudeći po snimcima većine jugoslavenskih fotografa jedva može dobiti odgovarajuća slika načina života kakav se odvija u ovim prostorima. Pretjerana estetizacija, svjesno izbjegavanje sučeljavanja s kriznom realnošću ili, pak, nemoć uočavanja gorućih simptoma navode se kao razlozi takvog stanja. Istina, s vremena na vrijeme, javljali su se pojedinci i manje skupine koji su znali iznijeti na vidjelo neke momente te realnosti, ali više od fragmenata teško se postizalo. Uostalom – važi kao opravdanje – slika svijeta danas i ne može biti drugo nego slika sačinjena od samih pojedinačnih čestica. No, da uvijek ne mora biti baš tako, pokazala je nedavno izložba Ivana Posavca u CEFFT-u, Galeriji grada Zagreba. Evo, najzad, jednog fotografa iz čijih snimaka kao da struji život kakav možemo prepoznati u vlastitoj okolini, a ujedno fotografa dovoljno kultiviranog i profesionalnog da mu snimci nikad nisu naprosto anegdote, nego vizualni zapisi koji vode računa o cjelini jednog autorskog «pogleda na svijet».
|
|
Boris Cvjetanović, autor rođen u Zagrebu 1953., zacijelo jedna od najosebujnijih pojava u hrvatskoj fotografiji posljednjeg desetljeća, stjecajem okolnosti u javnosti je zasad poznatiji po svom dijelu opusa koji bi se općenito mogao opisati kao miran, spokojan i na kraju krajeva - čemu izbjegavati riječ - lijep. Radi se naime o ciklusu za koji sam autor tvrdi da je stvoren u dokolici i još uvijek otvoren, ciklusu, koji se pojavljuje već s obzirom na vrijeme kada je nastao pod nazivima Ljetovanje, Prizori bez značaja ili pod samozatajnim nazivom: Fotografirano.
|
Tekst Leonide Kovač o radu Ane Opalić
She began at this time to describe landscape as if anything she saw was a natural phenomenon, a thing existent in itself, and she found it, this excercise, very interesting and it finally led her to the later series of Operas and Plays. I am trying to be as commonplace as I can be, she used to say to me. And then sometimes a little worried, it is not too commonplace.
Gertrude Stein, The Autobiography of Alice B. Toklas
Recentnu video-instalaciju naslovljenu Ne vidim, a koja se sastoji od šest video-fotografija, točnije od šest šestominutnih video sekvenci gdje statična kamera bilježi identični kadar, Ana Opalić priključuje seriji fotografskih autoportreta koje snima od 1994. godine do danas. Površnim bi se promatranjem moglo zaključiti da se radi o reprezentaciji pejzaža, no kako definirati vrstu kadra koji nam je predočen, kao close-up ili total; ni jedno ni drugo; ili oboje ujedno?
|
Marina Viculin o seriji Foto studio City Borisa Cvjetanovića
Boris mi je pričao o pripovjedačima, a on je sam najveći pripovjedač. Pričao mi je o pripovjedačima nematerijalnih kultura. O onima koji čuvaju priče stare tisućama godina. Pričao mi je dok smo gledali fotografije australijske pješčane obale što gleda prema kraju svijeta. Stajao je na mjestu gdje se spajaju Indijski i Tihi ocean i gdje su aboriđinski pripovjedači stajali tisućljećima prije njega. Otvoreni prostor, ocean iza kojeg je samo Antartika...
- I to se osjeti, ta otvorenost prostora?
Gledam ga i shvaćam da sam zapletena, sretno ulovljena u pričama. Pričom me izvukao iz ambijenta ružičasto ružnog kafića i odveo na mjesta čija prolaznost djeluje omamljujuće: 'Foto studio City'. Kao u svakoj dobroj sentimentalnoj priči, spušta se mrak ...
|
|
Medijatizirano putovanje kao transcendencija 'neposrednih datosti svijesti' i naivne art-fenomenologije 'stvarnosti'
Đukić versus Altamira and On Kawara
Ukoliko je stvarnost stvarna, utoliko je stvarno i njeno medijsko prelamanje/posredovanje. Kvaliteta medijske slike stvarnosti jest u jačanju svijesti o nužnosti transcendiranja framea realističke ideologije. Ta kvaliteta posebice dolazi k sebi i do akribijski izdiferenciranog/razrađenog/arhivski sistematiziranog iskaza u fotografsko-novomedijskoj yoga praksi hrvatskog transmedijskog art-putnika Sandra Đukića. I to 'kroz' 15-godišnje razdoblje (1989. - 2004.): Dovoljno snimljenog vremena/prostora za jednu malu autorski koncipiranu retrospekciju/re-prezentaciju u monumentalnom postavu BIBLIOTEKE / ARHIVE.
|
|
