Marija Stipišić Vuković o radu Rina Efendića

Rino Efendić je fotograf koji rijetko, ali vrlo promišljeno i selektivno izlaže svoje fotografije. Osim radova iz ciklusa crno-bijelih fotografija pod nazivom „Iza“, nastalog sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, na recentnoj izložbi u Galeriji umjetnina izložena su i novija ostvarenja crno-bijelih fotografija, kao i fotografija u boji. U ovakvom odabiru stariji radovi funkcioniraju kao referentna mjesta koja svjedoče kontinuitet i konzistentnost sadržaja i metoda,  izdvajajući Rina kao snažnu umjetničku osobnost iza čijih se postupaka probija autentična misao. Riječ je o autoru koji njeguje jedan sasvim osobni likovni jezik prepoznatljivog koncepta, po strani od dominantnih umjetničkih strujanja, koji se razvija više unutar samoga sebe, nego u dijalogu sa suvremenim kretanjima.

Gotovo kompletan Rinov rad posvećen je istraživanju fenomena mjesta, njegovoj fotografskoj interpretaciji. Mjesta za njega imaju nevjerojatnu moć privlačenja. Ona su neiscrpan izvor nadahnuća te je on u vječnoj potrazi za „tihim“ mjestima koja, kako sam kaže, inače nisu tema uobičajenih fotografskih predodžbi. Njega zanimaju tzv. mali pejzaži koji isijavaju mirnoću i spiritualnost i koji bi teško zaslužili svoju fotografiju da nema nekog šetača koji se tu nađe i uspostavi kontakt. To je pejzaž  izvan „senzacionalne“ stvarnosti, ispražnjen od značaja, prostor u kojem ne djeluju društvene i kulturalne konstrukcije.

U seriji fotografija  pod nazivom „Iza“ Rino iskazuje osobit interes za ulicu, za obične ljude u običnim situacijama, ali neobično kadrirane i uhvaćene u trenutku koji odiše određenom dozom humora, ali isto tako i tajnovitom, bezvremenom romantičnošću. Već pri pomnijem pogledu jasno je da se tu ne radi o bilježenju događaja. Oni ne pričaju, ne upućuju i ne svjedoče, što rezultira bezvremenskim prostorima bez jasnog identiteta, na kojima se iščitava istodobno i očigledno postojanje prisutnosti i odsutnosti te meke tišine prizora i motiva. On zanemaruje dokumentarnu komponentu nadomještajući je vrlo fluidnom kategorijom koju bi se jednostavno moglo opisati riječju „atmosfera“, nudeći na taj način osjećaje umjesto dokumenta. Koristi se pritom nejednakom jasnoćom prednjih i stražnjih planova slažući ih od  mutnog, tamnog i snažnog prednjeg plana, do srednjeg, oštrog i definiranog, s najviše detalja, prema stražnjem, sve bljeđem i maglovitijem, što je upečatljiva kakrakteristika ove serije. Takvim ritmom izmjene planova otkriva nam zanimljivu zrnatu strukturu fotografskog medija, kojom postiže pokrenutu i dinamičnu fotografiju, kao i zanimljiva poigravanja percepcijom. Na ovim fotografijama ljudi su često snimljeni s leđa jer Rino „ne voli fotografirati ljude“. Onima pak okrenutima prema kameri lica su pomaknuta ili u sjeni, i stoga nestvarna, neoštra i kao da „iščezavaju“. Rino se ne približava niti suživljava s likovima, već je objektivni, distancirani, pa i skriveni  promatrač. Ne miješa se u situaciju, već je samo bilježi. Njegova skromnost, i krajnje neposredan i pojednostavljeni način komunikacije lišen lakomosti, najkraći je mogući put ka uvjerljivosti i istini. Upravo zbog toga, uspijeva kroz svoju fotografiju s publikom uspostaviti neposredan i prisan kontakt.

Novu seriju crno-bijelih fotografija karakterizira specifični dokumentarizam koji svjedoči stvarnost, ali najčešće u njezinom negativu, kroz odsutnost sadržaja i zbivanja, u čemu Rino pronalazi čak estetske vrijednosti i prenosi ih minucioznim odabirom kadrova bogatih formalnim i sadržajnim rimama. Takvi prizori nisu nipošto izgubili težinu i naboj apsurda i egzistancijanog besmisla, no lišeni svakog fatalizma, zadobili su ništa manje vrijednu kvalitetu ležernosti, duhovitosti, melankolične topline i poetičnosti.

Recentne kolor fotografije su melankolična ugođaja i profinjena sfumata. U gradu i okolici sve kao da je stalo i zanijemilo. U svojoj zaleđenosti taj krajolik svjedoči pomalo nadrealnu začudnost. Rino motive pronalazi u njihovom prirodnom ambijentu te se prepušta slučaju, izbjegavajući stilizaciju, dodatna osvjetljenja ili nakanadne laboratorijske obrade. Zbog načina njegova rada, dobiveni rezultat ne podliježe uobičajenoj analizi fotografije. Razmatranje problema kadriranja, kompozicije, osvjetljenja ovdje je bespotrebno. Oštrina isto tako ne predstavlja odlučujuću odliku. Neke su fotografije ispale savršene, a druge bi, pak, oni skloni tehničkoj perfekciji nazvali lošima. No, to nije važno jer unutar slučajnosti nenamjerni rezultati mogu dati odlična rješenja. Svaka Rinova fotografija zatvorena je cjelina. Čak je i detalj, koji je često kombiniran s laganim ironijskim odmakom, izveden tako da biva zaokružen u sebi. Stoga ovi njegovi zapisi svjedoče o uvijek svježem pristupu temi te hrabrom eksperimentiranju s izražajnim potencijalom boje. Sve skupa potvrđuje izrazitu individualnost njegove percepcije, fotografske realizacije i prezentacije.

Ono što Rinove fotografije čini prepoznatljivima, a što im istodobno daje visoke vrijednosti, stav je lišen koliko sentimentalnosti i patetike, toliko i želje za dominacijom, stav lišen superiornosti onoga koji bira. Njemu nije presudna estetska strana fotografije. Mnogo je važnija unutrašnja energija samog motiva, koja ga privlači i potiče da je ovjekovječi. Nikad nije bio sklon montažama i gradnji irealnog, fantastičnog svijeta, nego je fantastično pronalazio u fotografskom viđenju običnih stvari. To postiže sretno odabranim rakursom, postavom u kadru, rezom ili pak efektom začudnosti postignutim mjestimice neoštrom, grubozrnastom strukturom fotografija, što će snimanim objektima dati onaj presudni višak značenja po kojemu će fotografija biti dojmljiva.

Kao što je već spomenuto, suštinski, u ovim djelima nema većih pomaka. Rino je formirao svoj izričaj vrlo rano i ostao mu je vjeran do današnjih dana. Jedini odmak je da su neki od radova urađeni digitalno, za razliku od prvih, crno-bijelih fotografija. Međutim, imaju isti „štih“ jer autor nije dozvolio da boja ili tehnologija „budu same sebi svrha“.

Fotografija je tek jednim svojim dijelom činjenica i informacija. Međutim, ispod njenog površinskog sloja krije se čudo fotografije, kada iz njenih dubina izbije simboličko značenje i kada ti simboli progovore univerzalnim jezikom ljudskih osjećaja. Tu se krije medijski potencijal fotografije. Upravo u tome sadržana je njena istinitost i univerzalnost. A istina je ono što oplemenjuje, ono što čovjeka čini boljim. I u toj sferi treba konačno naći vrijednost ove fotografije. To je fotografija koja širi vidike. Ona je vrsta „vizualne poezije, način da se govori bez riječi“. Solženjicin je u svojoj poruci prilikom dodjele Nobelove nagrade napisao: „Čovjek  ne može svemu naći ime. Katkad se nađemo u carstvu do kojeg ne dopiru riječi... To je poput onoga ogledalca iz bajki – pogledaš u njega, ali ne vidiš sebe, nego na trenutak nazireš Nepristupačno, gdje ne možeš odjezditi na vrancu, odletjeti na čarobnom sagu. A duša čezne za tom obalom."

Sve ovo govori u prilog tome da je Rino dosegao snažan izraz, uvjerljiv i dosljedan autorski pristup, koji se zacijelo ne može nikako zaobići u sagledavanju bitnih kvalitativnih uporišta na našoj fotografskoj sceni.